Najbolje od prijevodne proze

-

Prigodničarski, posljednji je broj prije ljetne stanke u izlaženju Vijenca prilika za ponovno sagledavanje, sumiranje i valoriziranje dosadašnjeg tijeka (čitateljske) godine, kao i poziv čitateljima da neke od vrijednih, a zbog zgusnuta životnog ritma propuštenih, naslova iz produkcije suvremene prijevodne proze uvrste na svoje popise za ljetna čitanja. Iza ozloglašenog pojma, naime, ne krije se uvijek potreba za nekritičkom konzumacijom popularnog, ali često estetski upitna sadržaja u dubokom hladu borove šume već i želja za kvalitetnim ispunjavanjem slobodnog vremena s kakvim je suvremeni pojedinac za radne godine gotovo uvijek u deficitu. Od propasti najvećega knjižarskog lanca i jednog od vodećih hrvatskih nakladnika 2017. hrvatsko se tržište neprestano obogaćuje prisutnošću novih, malih nakladnika, što svakako pridonosi raznovrsnosti ponude, no pretjerana iznenadna disperzija može pridonijeti i tomu da hvalevrijedan naslov čitateljskoj pažnji promakne.

Takav bi slučaj mogao biti s nedavno objavljenim romanom Slučaj Collini. Premda ime njegova autora Ferdinanda von Schiracha publici okrenutoj k sudskim trilerima nije nepoznato (pisali smo, dvije su mu zbirke priča zaslugom Ivana Otta prevedene i u nas objavljene u nakladi AGM-a), izvan tih se krugova o njegovu radu malo govorilo ili ga se, marketinški razumljivo, ali posve neopravdano, uspoređivalo s onim američkog autora Johna Grishama. I sam njemački odvjetnik i sin ratnog upravitelja Beča, čiji je djed bio Hitlerov osobni fotograf, u toj se izvanrednoj pravnoj minijaturi kroz suđenje jednom muškarcu za neporecivo počinjen, i s pravne strane neobranjiv, zločin obračunava s pravnom regulativom i zakonskim odnosom prema nacizmu i bivšim nacistima u njemačkom društvu. Opsegom nevelik i s mudrošću koncipiran, Slučaj Collini isprva se čita polako, kao štivo za ljetnu razbibrigu, da bi autor potom, vrlo vješto i s najvećom pomnjom, narativ pretvorio u važnu i tešku priču o neprobojnom mraku dugih sjena prošlosti koje se nad nekom zemljom mogu nadviti i njezinoj ustrajnosti u štićenju udobnosti života onih koji su u takvu sustavu upravljali marionetama, a sad drugima prepuštaju da pozornicu urede po njihovoj mjeri.

Shirley Jackson premijerno
na hrvatskom

Slična se poruka može pronaći i u podtekstu romana američke spisateljice Shirley Jackson Oduvijek živimo u dvorcu što ga je početkom godine objavila razmjerno mala, žanrovski orijentirana kuća Vorto Palabra. Iako smatrana klasikom gotičkog podžanra američke književnosti, Shirley Jackson dosad, izuzev nekoliko kratkih priča, nije doživjela prijevoda na hrvatski jezik. Stoga je izbor ovog romana, od kritike doživljena vrhuncem njezine spisateljske karijere, veći i važniji. Potka je, načelno, vrlo jednostavna, stvarnosno utemeljena koliko i metaforička; dvije sestre na pragu odraslosti, Mary Katherine i Constance, s ostarjelim stricem Julianom žive na nekad velebnom obiteljskom imanju, u narativnom sada gotovo klišejiziranu mitemu zabranjene šume. Ondje su, kao jedine preživjele neobjašnjive obiteljske tragedije, izopćenice iz društva, dane provode u vlastitoj verziji svakodnevice i uvjerenju da će ih visoka ograda i debeli zidovi dvorca, ojačani negdašnjim ugledom obitelji, mogu zaštititi od zala vanjskog svijeta. No Jacksonova, vješto probirući što će u roman upisati, a što iz njega izostaviti, u njihovoj odsutnosti ispisuje portrete mještana, visoko moralnih ljudi kojih se vrijednosti poništavaju u srazu sa, po njihovu uvjerenju, društvenim izopćenikom ili izvorom vlastitog straha. Tako se iz „obične“ žanrovske priče daje iščitati poruka – nisu duhovi ono čega se valja plašiti, već ljudi. Jer „ljudsko“ u prirodi često je mnogo gore od „životinjskog“.

Traganje za mladošću

Granicama propusnosti žanra poigrava se i španjolska spisateljica Clara Usón, hrvatskim čitateljima najpoznatija po romanu Kći istoka, izmišljenoj biografiji Ane Mladić, obećavajuće studentice medicine koja, zgrožena očevim zločinima, počini samoubojstvo. U novom, nagradom San Juan Ines de la Cruz ovjenčanu romanu Plahi ubojica Uson se ponovno poigrava istim motivom, ovog puta prividnim suicidom (smrt nikad nije u potpunosti razjašnjena) glumice Sandre Mozarovski, kćeri ruskog diplomata povezana s najvišim sferama španjolskog života. No baš kao što ni Kći istoka nije priča o samo jednoj tragediji već gotovo sociološka studija ožiljaka što ih rat ostavlja na društvu i na svim uključenim pojedincima, ni Plahi ubojica nije potraga za počiniteljem izoliranoga kaznenog djela nego rezultat autoričina traganja za vlastitom mladošću i silnicama popuštanjem kojih je otvoren prostor za različite tragedije. Zanimljivo, Clara Usón ovdje, naravno, ne piše samo o sebi; daje i sliku španjolskog društva u tranzicijskom razdoblju, a problem nesnalaženja mladih u takvu društvu raspleće (ili dodatno usložnjava) dodatno ga pojačavajući filozofskim pitanjima iz škole Ludwiga Wittgensteina, mislioca uvjerena da filozofija s njime završava. Roman, dakle, po strukturi nije tipičan, linearan, već fragmentaran, i čitatelju ostavlja na volju i interpretaciju da narativ upotpuni vlastitim shvaćanjima i tumačenjima kako bi stvorio širu sliku.

Postsovjetska Ukrajina

Roman koji u jeku ukrajinskih ratnih zbivanja, i nehotično ili nesvjesno, promatramo kroz novu optiku posljednje je na hrvatski jezik prevedeno djelo jedne od najcjenjenijih finskih spisateljica, Sofi Oksanen, Pseći park. Iako smještena u Finsku, priča je to o postsovjetskom razdoblju u Ukrajini, o infrastrukturi u raspadu, političkoj nestabilnosti i užasnim sjećanjima na prošlost, ali ponajviše o grozomornom siromaštvu kakvo ljude navodi da čine sve što mogu ne bi li preživjeli, pa bio to i rad u ilegalnim rudnicima ili prepuštanje vlastitih tijela u ruke Zapada, za njegovo zadovoljstvo ili razmnožavanje, bez razmišljanja o posljedicama što ih takvi postupci mogu ostaviti na tjelesno ili mentalno zdravlje. Kao i u ovom tekstu već spomenuti pisci, i Sofi Oksanen se za iznošenje vlastitog narativa koristi ponečim iz sfere trilerskog, ali čini to tako da čitatelju ponudi dvorazinsko čitanje i, osim priče o korupciji najviših društvenih razina i okrutnim ubojstvima, otvara mračnu unutrašnjost postsovjetskog istoka Europe, unaprijed upozoravajući da ono što se ondje ima pronaći neće biti lako probavljivo.

U ponešto laganijem okviru teme sovjetske okupacije dotiče se i suvremeni češki pisac, pjesnik i novinar Jachym Topol u svojem posljednjem romanu Osjetljiv čovjek, jednom od najboljih suvremenih gorko-slatkih izdanaka češke književnosti. Priča je to o sredovječnom putujućem glumcu koji se, nakon putešestvija po Europi, krađe luksuznog crnog BMW-a poznatog francuskog glumca u Ukrajini i raznih drugih lopovluka odluči vratiti u Češku jer Europa više, čini mu se, nije sigurna ni prema strancima prijateljski nastrojena okolina. No po dolasku „kući“ shvaća da kuće, zapravo, i nema jer i u zemlji se za njegova izbivanja štošta promijenilo, a glumac se, nakon što biva pogrešno optužen za punčevo ubojstvo, mora ponovno dati u bijeg. I to opet u suludu vrstu bijega u kojoj susreće razne kreature s društvenog dna.

Crtajući tu fresku Topol, inteligentnim i promišljenim dijalozima kao i onim besciljnim, bizarno ubačenim u tekst, doista oslikava prilike u suvremenoj Europi, iscrtava ljude, i to one s društvenog dna, najčešće zaboravljene, a zapravo najbolje i najzanimljivije vodiče suvremenom europskom geografijom. Bizarnost i grotesknost i ovog su puta među glavnim odlikama Topolova stila, groteskne se scene dinamično izmjenjuju sa zanimljivim karakterizacijama, gotovo studijama likova koji se, ako išta, snalaze u promjenjivom svijetu, zbunjeni njegovom nestalnošću i neprihvaćanjem. I svi su oni, kao da Topol zaključuje, u svojoj grubosti itekako osjetljivi. A upravo ta mjera i osjećaj za čovjeka autora čine, možda više ne „najmlađim klasikom češke književnosti“, ali jednim od najvažnijih njezinih suvremenih autora.

Naposljetku, zaželi li se čitatelj za ljetna (ili kakva druga) čitanja posegnuti za nešto poetičnijim sadržajem, trebao bi razmotriti roman Gradovi od papire francuske spisateljice Dominique Fortier, fikcionaliziranu biografiju američke pjesnikinje Emily Dickinson. Zapravo, želimo li biti posve precizni, roman i ne možemo nazvati biografijom u najužem smislu, možda ga, tako uzevši, ne možemo definirati romanom, ali spisateljica u nevelikom proznom djelu uspijeva ono što tek rijetkima polazi za rukom; lik i djelo isprepleće tako da tvore novu personu i tako pomaže da bolje razumijemo, ali i otvara novi pogled na interakciju pisca sa svijetom.